MORPURGOVCI
Potomci obitelji Marbourg, čiji je mogući rodočelnik Israel Isserlein, rođen krajem XIV. stoljeća u austrijskoj pokrajini Štajerskoj, Morpurgovci – kako se ovjekovječilo njihovo obiteljsko ime – nastanili su se na tom području krajem 18. stoljeća. Među njima se posebno spominje Carlo Marco, stric donatora, koji je 1854. godine osnovao najprije banku Mondolfo e Morpurgo, a kasnije banku Fano e Morpurgo i tako razvio trgovinske odnose s brojnim svjetskim silama, što je uvelike godilo Austro-Ugarskoj. Zahvaljujući svojim poduzetničkim i diplomatskim sposobnostima, u razdoblju od 1861. do 1872. godine dobio je brojna odlikovanja za svoje zasluge; Tunis, Italija, Francuska, Španjolska i Austrija dodijelile su mu barunsku titulu. O njegovom dobročinstvu svjedoči bogata ostavština i donacije, a Gradski muzej Morpurgo je opipljiv i prestižni dokaz te velikodušnosti.
PALAČA
Na uglu ulica Imbriani 5 i Mazzini 42 izdiže se palača Morpurgo, velebna građevina izgrađena po projektu Giovannija Berlama iz 1875.godine, jednog od najuglednijih i najtraženijih arhitekata toga vremena. Pročelja su ukrašena jednostavnim kartušama i konzolama, a protežu se na četiri etaže i krase ih četiri balkona, nešto šira na prednjem pročelju, gdje se i nalaze ulazna vrata u ulici Imbriani.
U prostoru namijenjenom stanovanju od 600 m2 smještenom na drugom katu, u kojem su od 1878. godine stanovali Giacomo i Francesca Morpurgo s dvoje djece, Matildom i Mariom, uzduž glavnog pročelja nalaze se prostorije za društvena okupljanja, a uzduž bočnog pročelja privatne prostorije, dok su u unutarnjem dijelu zgrade, koji je osvijetljen prostranim unutarnjim dvorištem (cavedium), smještene kuhinja i kupaonica. Stan ima dva ulaza, glavni ulaz (koji se koristi danas) za kućevlasnike i njihove goste, te onaj smješten na kraju hodnika koji koriste dobavljač i i posluga, a kojim se ulazi iz dvorišta.
POSJET
Već se u predvorju, koje krasi kasetirani drveni strop orijentalnog štiha, i gdje se nalazi portret Maria Morpurga, ogleda sjajan primjer doma pripadnika visokog buržujskog društva s kraja 19. stoljeća. Uređen u raskošnom stilu odlikuje se po bogatoj unutrašnjosti, gdje je svaka prostorija u svom izvornom izgledu i predstavlja drugačiji povijesni stil prema štihu vremena. Stan čine prostorije za društvena okupljanja, blagovaonica i saloni, među kojima se po potpunosti i originalnosti ističu onaj ženski i muški, takozvani fumoir; privatne prostorije, kao što su spavaće sobe, radna soba, biblioteka; te prostorije za poslugu, kao što su spavaće sobe, kuhinja, ostava.
Prema aristokratskim običajima sve su prostorije međusobno povezane, na način da se iz predvorja goste uvodilo u glavni salon, najprostraniji i najraskošniji, a iz njega se moglo prolaziti iz jedne prostorije u drugu bez da se koristi hodnik. Svaka se prostorija razlikuje po stilu i boji: izmjenjuju se austrougarski stil u crvenoj boji, stil toskanske renesanse obogaćen elementima neorokokoa u smeđim tonovima, romantički stil u crnom drvu, francuski stil iz doba vladavine Luja Filipa u blještavo zlatnim i crvenim tonovima, venecijanski stil 18. stoljeća koji karakterizira sjaj u boji bjelokosti i blago plava boja u pastelnim nijansama, stil novi boulle u kojem se crna i zlatna isprepliću s raznim nijansama crvene boje.
Elegantni kamini i peći od majolike u boji bjelokosti imale su zadatak zagrijati prostor na intiman i funkcionalan način. Zidove krase portreti članova obitelji. Ondje je još šezdesetak slika i crteža talijanskih, francuskih i austrijskih slikarskih škola s kraja 18. stoljeća, među kojima se ističu djela Antonia Zone, Domenica Morellija, Girolama Induna, Luigija Nona, Emme Ciardi, Tita Agujarija, Charlesa Daubignyja, Paula Baudryja, Johanna Ranftla i Bernarda Fiedlera. U vitrinama blagovaonice smještena su dva kompleta stolnog posuđa od francuskog porculana Pillivuyt s monogramom obitelji Morpurgo. Veliki broj stolaca raspoređenih oko centralnog stola jasno odražava naviku primanja gostiju, čak i u većem broju.
Poznato nam je da je ova obitelj posebno voljela organizirati glazbena okupljanja, kulturne večeri, kojom su se prilikom čitale pjesme i komentirale specifične znanstvene teme, a nije nedostajalo prilika da se izlože noviteti iz bogate privatne umjetničke zbirke. I kazalište je imalo svoje mjesto u kući obitelji Morpurgo: postavljala se mala pozornica na kojoj su se prikazivale komedije u kojima su glumili sami kućevlasnici i njihovi prijatelji. Osim svega što je izloženo, dio ostavštine čini i zanimljiv i značajan nukleus francuske i japanske štampe, kineskog porculana (ovaj je potonji izložen u Gradskom muzeju orijentalne umjetnosti na adresi Via San Sebastiano 1), i talijanske majolike (izložene u Gradskom muzeju Sartorio na adresi largo Papa Giovanni XXIII 1).